Što je poniznost u pravoslavnoj vjeri? Kako naučiti biti podložan?

Što se podrazumijeva pod kršćanskom poniznošću? Koje osobine ističu poniznu osobu? Više o tome u našem članku.

Zahvaljujući obrazovanju i manirima, osoba s godinama nauči izgledati dostojanstveno i samopouzdano, bez isticanja sebe. Ali često je to samo vanjska manifestacija - u duši je većina ljudi duboko sebična i u svemu slijede svoje ciljeve, čak i kada čine dobra djela.

Što je poniznost?

U suvremenom svijetu egoistični model svjetonazora uspostavlja se od ranog djetinjstva. Mala djeca uvijek sebe stavljaju na prvo mjesto i smatraju se središtem svemira. Roditelji samo potiču ovakvu percepciju okoline, govoreći djetetu: „Bolji si od svih“. Uobičajeno je hvaliti svoje dijete i veličati njegove sposobnosti. Koliko često možete čuti takve izjave u razgovorima majki. Od strane roditelja, to je manifestacija ponosa, a dijete se od malih nogu uči da uvijek treba težiti biti prvi - time se izdići iznad drugih, biti pametniji, jači, sposobniji.

• Sebičnost odvaja čovjeka od Boga. Kad je čovjek bio ponizan i poslušao Boga, osjećao je svoje jedinstvo s Gospodinom. Ali čim je čovjek odlučio pokazati svoje "ja", udaljio se od Boga, napustio raj, izgubio se. Poniznost počinje pokornošću.
• Svog "ja" trebamo se sjetiti samo u jednom slučaju - kada sami sebe osuđujemo. Tada sebe stavimo u središte problema, prihvatimo svoju krivnju, kažemo: „Kriv sam, pogriješio sam, zgriješio sam“. Nažalost, upravo u ovom slučaju osoba se zaboravlja sjetiti sebe, prebacujući svu odgovornost na drugu osobu ili okrivljujući okolnosti.

Suvremeni čovjek, pozivajući se na psihologiju, trening i druge načine poboljšanja svog života, sebe je postavio u središte svog svjetonazora. Pokorava se samo svojim željama, njime upravljaju taština i ponos. Ali Gospodin nas uči drugačije - čak i ako čovjek ispunjava sve zapovijedi i poštuje Riječ Božju, on se i dalje treba smatrati nedostojnim slugom Božjim. Put duhovnog razvoja je vrlo dug, a mnogi već na samom početku puta svoja djela smatraju velikima.

Poniznost u pravoslavlju

Poniznost nije manifestacija slabosti, kada osoba ponizno prihvata udarce sudbine i ne teži ni za čim. Ponizna osoba je u Istini - zna svoje mjesto na ovom svijetu, nastoji živjeti pravedno. Shvaća svoju bezvrijednost i zahvaljuje Bogu za sva dobročinstva koja prima, unatoč svim svojim slabostima i grijesima.

• Poniznost znači razumjeti istinu i ne živjeti u prijevari koja se stvara oko nas. Glavni cilj đavla je poticanje ljudske sebičnosti, koja udaljava ljude jedne od drugih i od Boga, izaziva druge nedostojne osjećaje – zavist, ljutnju, nezadovoljstvo životom.
• Gospodin želi da ljudi budu ponizni i pokazuju poniznost u svojim životima. To znači prihvaćanje poteškoća i gubitaka s radošću i mirom. Tuge i oskudice čiste naše duše od prošlih i budućih grijeha, liječe od bolesti.

Podnijeti znači potisnuti svoju volju, pokazati poslušnost. Sva sebičnost osobe očituje se upravo u izražavanju njegove volje, želja, nesposobnosti da se nosi s iskušenjem.

• Prvi zavjet redovnika prilikom obrezanja je poslušnost – odsijecanje vlastite volje radi postizanja duhovnog savršenstva. Ista je poslušnost osnova braka. Ako u braku čovjek nije u stanju potisnuti svoju volju, žrtvovati se za dobrobit drugoga, neće moći postići unutarnji mir i spokoj.
• Ako čovjek shvati kakvu veliku slobodu daje odricanje od vlastitih želja i dobrovoljno usavršavanje za dobrobit bližnjega, tada će pronaći istinski mir i sreću.

Kako naučiti poniznosti?

Što sprječava poniznost?​​

Poniznost je stanje uma koje omogućuje osobi da ispravno procijeni svoje mjesto u svijetu u odnosu na Boga i druge ljude.

• Učenje poniznosti je ometeno ohološću - pretjeranim ponosom sebe nad drugima, ponekad pokušaj da se uzdigne do suparništva s Gospodinom.
• Oholost je strast koja dominira osobom, kontrolirajući sve njegove postupke i misli. Poniznost i ponos dva su pola čovjekova svjetonazora, stanja njegove duše.

Na primjer, osoba koja ima određeni talent mora shvatiti da je njegov genij dar od Boga. Ako je čovjek ponizan, on zahvaljuje Bogu na tom daru i koristi ga za dobro. Ako je osoba sklona oholosti, on svoj talent doživljava isključivo kao vlastito postignuće, uzdiže se iznad drugih i stavlja se iznad Boga. Tako počinje grešni put, jer ponos zahtijeva stalnu potvrdu vlastite važnosti.

• Čim pokušamo stupiti na put poniznosti, prvo iskušenje koje svatko doživljava je taština. To je osjećaj kada čovjek, čineći dobro djelo, počne biti ponosan na to. Tako se ponovno očituje naš ego – „Činim dobra djela, pa sam bolji od drugih, nisam kao svi“.
• Čak i ako nitko ne zna za vaša dobra djela, na primjer, tajite da pomažete siromašnima, hranite beskućnike, pružate podršku voljenima, vaš unutarnji ponos na vaša djela je manifestacija taštine.

Kako se pomiriti?

Poniznost podrazumijeva čovjekov način života – ne uspoređuje se s drugima, ne osuđuje ih, ne uzdiže se.

• Ponizna osoba ne kaže: "Ja znam bolje, nemoj mi govoriti što da radim." Za duhovni rast uvijek je korisno poslušati savjete i iskustva druge osobe.
• Vjernik koji želi naučiti poniznost ne može raspravljati, podleći ljutnji i zlobi.

Poniznost je iskustvo posjednika, samo ga on može izraziti. To je neopisivo bogatstvo, to je ime Božje.

• Rezultat poniznosti je osjećaj nevoljkosti prema hvali i slavi. Duša se osjeća umorno od divljenja drugih, meteža okolo, ne može podnijeti vlastito oduševljenje.
• Kada poniznost uđe u dušu, osoba počinje osjećati ravnodušnost prema dobru koje čini. Čovjek shvaća da još uvijek čini vrlo malo u usporedbi s teretom očitih i nesvjesnih grijeha vlastitog života, da je moralni ideal još beskrajno daleko.
• Duhovno usavršavanje dovodi do razumijevanja da ne zaslužujemo blagoslove i radosti koje nam je Gospodin dao. Ako čovjek prima darove od Boga i postaje izvor duhovne radosti, savjeta i pomoći drugima, on ipak shvaća da ne odgovara Bogu kako treba i da ih je dostojan za sva ta dobra. Tako se um štiti od iskušenja taštine, samoljublja i oholosti.
• Ponizna osoba ne boji se izgubiti materijalne ili duhovne vrijednosti, jer zna da ništa ne posjeduje.

Tko vjeruje da nema ništa, ima Krista u sebi.

• Osoba koja teži postizanju poniznosti mora imati mentalnu snagu da s radošću i poniznošću prihvati oskudicu, nečast i ljudsku zlobu. U današnjem svijetu to zvuči nedopustivo. Kako prihvatiti nepravdu?
• Poniznost je istrebljenje svake ljutnje u duši. Osoba koja s radošću prihvaća poteškoće i nevolje ovoga svijeta ne pokazuje ljutnju i ljutnju. Smireno se odnosi prema svakoj manifestaciji nepravde, jer vidi svoj put.

Ako ograničiš svoj život na ovaj svijet i ne osjećate vjeru u Božje Kraljevstvo, onda se tuga zbog toga čini nepravednom i ponekad neodoljivom. Ali ako shvatimo da je naš životni cilj naučiti se pravednosti, slobodi od strasti, iščekivanju susreta s Kristom koji živi u našem srcu, tada sve poteškoće doživljavamo kao nužne prepreke na putu očišćenja duše.

Video: Kako steći poniznost? Oleksij Iljič Osipov.